|
|
| < | veljača, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
- moj je život rock'n roll – kao prvo
-onda recimo da obožavam
pjevat do bola
-volim školicu (to sam napisala umanjeno
da ne zvučim štreberski)
-čokoladu i to samo
Milku, Dorinu i Lindt
-sjedenje na kavama
-van Gogha ekipu kroz povijest
-volim gledati Gilmurice
-no i svoje frende
-motore
-kad ljudi imaju
nalakirane nokte
-čitati – kaj god
Subotom se jede obilno i poslije šetaju svoju mesinu
I svi zalijevaju jetre bolesne, dupesa puštaju vrele uzdahe
A dole na cesti on nije mogao da sačeka
I ladno je prošo kroz crveno svijetlo s volanom u grudima
O sestro kaži
Dal' se to rock'n'roll svojoj kući vratio
Dal' se to rock'n'roll svojoj kući vratio , vratio
Svi se furaju i svi su pametni
Spremaju mitinge i za male smrtnike
Po vinu su, i u vinu i u lovi koja prlja naše đepove
A dole na cesti masa ne može da vjeruje, ne,ne
Ona je skinula mantil sa gologa tjela i počelo je vrijeme pobune
Dal' se to rock'n'roll svojoj kući vratio
Dal' se to rock'n'roll svojoj kući vratio , vratio
Ja sam djevojka, slatka, debela
I volim neuredan sex, imam negativan test
I tvrdi Marlboro je pravo mjerilo koliko je moj otac tvome ukrao
A dole na cesti stvari su se brzo su se mjenjale
Oni što su gladni sviraju gitare brže nego ikad ranije
Dal' se to rock'n'roll svojoj kući vratio
Dal' se to rock'n'roll svojoj kući vratio, vratio
''I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati.''
Kranjčević
Milujući te kišile su na te moje riječi.
Odavno voljeh tvoje tijelo od osunčana sedefa.
Čak vjerujem da si vladarica svemira.
Donijet ću ti copihue, radosno cvijeće s planina,
Tamne lješnjake i šumske košare cjelova.
Htio bih s tobom učiniti
što proljeće čini sa trešnjama.
Neruda
Lutajuci po blogovima, probuđujući stare uspomene naletjela sam na svoj stari blog. Zaboravila sam na njega. Kao da sam tek danas otvorila oči i shvatila koliko sam se promijenila, kakvi su mi bili stavovi tada, u srednjoj školi a kakvi su mi sada samo nekoliko mjeseci kasnije. Kada se nalazim u sasvim drugačijem svijetu pogođena i izmorena s novim starim problemima. Također sam pod komentarima vidjela jedan komentar koji me baš učinio sretnom, iako je od anonimne osobe. Ovo bi trebao biti zadnji post na ovom blogu, jer bojim se da bi moji postovi previše odudarali od onog zbog čega sam napravila taj blog kada sam imala 18. love and peace svima, čitamo se na nekom drugom mjestu
Eh dugo eto ne pisah, fora je da nemam baš vremena, matura sad upisi.... i tako,eto sad ubacujem samo uvod u moju pričicu koja mi je došla u glavu iz vedra neba, neka vas ne zbudni što je pisana iz muške perspektive, ja sam je napisala samo sam se malo za promjenu bacila u svijet muškaraca. Heh pozz svima. I sretno svima na maturi i upisima koji će to prolaziti.
Žena, žena, žena od početka vijeka je jedan od najvećih misterija čovječanstava. Ona je svakakva. Uzdizali smo joj oltare, čupali joj kosu i tjerali da nam radi svakakva poniženja koje je naš muški mozak mogao izmisliti. Onda smo ponovno počeli slaviti njezine obline i uspoređivali je s božicama. Samo stoljeće kasnije palili smo je na lomačama, a dok danas plazimo jezik pri pogledu na njezino tijelo. Njezina ljepota je bila varljiva. Jednom smo je voljeli pokornu, jednom divlju, jednom punašnu a jednom mršavu i nemoćnu. Sve je to bila žena. A muškarac? Muškarac je ostajao isti. Muževan, hrabar, spreman pomoći svima, dobar, jakog stasa. Nije se mijenjao. Muškarac ili je bio gospodar ili pokornik. Za njega nije postojala zaštita i bijeg. Život ili smrt. Samo je jedna opcija bila vazda i zauvijek. A gdje je tu čovjek, uvijek sam se pitao?
Sve one stvari kojih se bojimo, sve one riječi koje mislimo da drugi šire i bojimo se njihovog učinka, sve one prerasude koje mislimo da drugi imaju nisu ništa nego samo naše zablude, bojazni koje smo sami stvorili u glavi. Eto ja kao pokoreni mladić, sada više muškarac to priznajem. A ovo, ovo što slijedi nije priča iz moje glave, to su zadnje misli čovjeka koji je mislio da može pronaći smisao života bez života, no nije uspio. Život je zapravo život i treba ga živjeti, a ne oduzeti ga.
Kao prvo, zahvaljujem frendici Jasmini što mi je danas dala u ruke jednu posebnu knjižicu, da ubijem dosadu za vrijeme sata hrvatskog. Riječ je o knjizi Paula Coelha: Priručnik za Ratnika svjetlosti.
Knjižica je bila neko vrijeme ( ili je još jest, ne znam ne čitam baš novine) 1. na top listi Jutarnjeg lista.
Čim sam je jutros primila u ruke, znala sam da je riječ o knjizi napisanoj za mene. 
.
Mislim da su ostali komentari suvišni, ako si kako Coelho kaže: Ratnik svjetlosti ili se trudiš biti, neće ti mnogo trebati da se pronađeš u knjizi.
U borbi ga je pratila pomoć anđela; nebeske su sile postavile svaku stvar na svoje mjesto, tako da može dati najbolje od sebe.
Suborci primjećuju: ''Taj zaista ima mnogo sreće''. A ratnik nerijetko postiže uspjeh koji premašuje njegove sposobnosti. Zbog toga u zalazak sunca klekne i zahvali na čudotvornu plaštu koji ga štiti.
No zahvalnost nije ograničena na duhovni svijet, on nikad ne zaboravlja prijatelje, jer njihova se krv na bojnom polju pomiješala s njegovom.
Ratnika nitko ne treba podsjećati na tuđu pomoć; on je pamti i dijeli s drugima nagradu. Ratnik svjetlosti nikad ne zaboravlja na zahvalnost.
Ratnik svjetlosti ima slobodu odabrati ono što želi, odluke donosi hrabro, samostalno i – nerijetko- s izvjesnom dozom ludosti!
Oči ratnika svjetlosti nikad ne gube sjaj. Oni žive među ljudima, dijele tuđe sudbine, a na svoj put su krenuli bez ičeg, odbacivši torbe i sandale. Upoznali su kukavičluk i strah. Toliko su puta pogriješili.
Pate zbog besmislica, ponašaju se uskogrudno, i katkad im se čini da nikad neće sazreti.
Smatraju se često nedostojnim svake blagodati ili čuda.
Nisu uvijek sigurni koja je njihova uloga. Mnoge noći probdiju u mislima o besmislu vlastita života. Zato i jesu ratnici svjetlosti. Jer griješe. Jer se propitkuju. Jer traže smisao i nema sumnje da će ga pronaći. Ratnik svjetlosti ne strahuje da je ga proglasiti ludim. Glasno razgovara sam sa sobom, kad je sam. Netko ga je poučio da se tako komunicira s anđelima i on se smjelo upušta u to iskustvo.
Ratnik svijetlosti ne želi provesti svoj život igrajući ulogu koju su mu drugi nametnuli.
Nebo će pomagati ratnicima svjetlosti, a odmagati onima koji robuju predrasudama. No ipak, nije Ratnikovo da sudi o snovima svog bližnjega, niti da gubi vrijeme procjenjujući tuđe odluke.
Ratnik svjetlosti uvijek će učiniti nešto neuobičajeno.
Zaplesat će na ulici, pogledati u oči potpunog neznanca i govoriti o ljubavi na prvi pogled.
Kad je umoran ili usamljen ne sanja o ženama ili muškarcima koji su mu daleki i nedostižni; potraži oslonac u onome tko je pored njega i podijeli svoju bol ili potrebu za nježnošću – sa zadovoljstvom i bez kajanja.
Ratnik zna da se sjaj najudaljenije zvijezde Svemira ugleda u ljudima i stvarima što ga okružuju.
Kad dobije zapovijed za pokret na novo bojište, Ratniku pred očima osvanu si prijatelji koje je stekao duž svoga puta.
I nikad ne zaboravlja provjeriti svoju opremu, a čine je tri stvari: vjera, nada i ljubav.
Ovo su samo dijelovi koje sam uspjela ispisati.
...16.03.1928. - 05.02.2007.
Htio bih znati odakle
dolazi ova praznina, tako
da se pretvaram u neko prozirno jezero, kome
možete vidjeti dno, ali bez riba.
Kao veliki ljubitelj književnosti, ne mogu a da ne posvetim jedan post velikom književniku i jednom od najsnažnijih osobnosti suvremene hrvatske lirike, Slavku Mihalić. Danas smo ostali bez pjesnika koji je možda najjasnije i najdublje opjevao strahove, osamljenosti i nade suvremenih generacija.
Evo kratkih crtica iz njegova života:
Rođen je u Karlovcu gdje je i završio osnovnu i gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao novinar, kao urednik časopisa " Telegram", "Most", "Forum", tajnik biblioteke "Pet stoljeća hrvatske književnosti".
Neke od zbirka pjesama: Komorna muzika, Put u nepostojanje, Godišnja doba, Posljednja večera, Atlantida, Tihe lomače, Približavanje oluje...
Mihalić je bio najkarakterističniji pjesnik krugovaškog naraštaja.
U književnosti se javio malom zbirkom pjesama Komorna muzika ( 1954.) . U njoj se predstavio kao refleksivni pjesnik izrazito egzistencijalističke inspiracije. Čovjekova tjeskoba, strah, bezizlaznost, osjećaj praznine - glavne su teme Mihalićeve poezije.
Mihalić je moderni nastavljač Kranjčevićeva pesimizma i potpune deziluzije. Njegove se pjesme pretvaraju u analize čovjekovih situacija , koje su svojevrsna " crna kronika".
Mihalić piše o čovjeku koji usprkos svim nedaćama ide ispravno i s ponosom naprijed, koji poraz pretvara u vlastitu pobjedu.
U kasnijim djelima ( Posljednja večera, Pohvala praznom džepu...) Mihalić se okreće malom čovjeku, svakodnevnici. To u njegovu liriku unosi više optimizma i harmonije.
Dakle junak Mihalićeve poezije ( čovjek usamljen i ugrožen, okružen opasnošću) zapravo je slika drame koja se začinje i odmah prekida, o čežnji za kontaktom, o nemogućnosti da se jedni drugima tako približimo da postanemo - bližnji. Sve to Mihalić postiže naizgled običnim govorom, no kako pjesma odmiče, obično postaje simbol, čitatelj se odjednom nađe u bezgravitacijskom prostoru u kojem je svako rješenje moguće, osim onog pravog kojeg subjekt želi. To je poezija frustriranosti.
Slavko Mihalić je ušao u moj život još u osnovnoj, mislim da smo obrađivali Prolazim Zrinjevcem a dotiče me more. No tada sam bila dijete i nisam mogla shvatiti njegovu veličinu.
No pjesma zbog koje mu i posvećujem ove retke, koja ne samo da je jedna od najljepših hrvatskih ljubavnih pjesama, već bih se usudila napisati i svjetskih. Ne samo da žari, svojim ljubavnim motivima, već iz nje izvire neka erotska energija. On na dostojan i pristojan način prikazuje sve čari ljubavne igre.
Upravo ta pristojnost i tajnovitost, u meni stvara neku žudnju, tih nekoliko stihova: U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi darovala stvara mi u glavi čitavu zbrku, velika nagađanja i sumnje na koje samo Mihalić zna odgovor, a eto danas ga je odnio u grob.
Ne znam tko nije nakon ove pjesme poželio voditi ljubav u prirodi, gdje osjećaš svaku vlat trave, daleko od svih...
Evo i pjesme:
Približavanje oluje
„Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od grada
U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi
Darovala
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je nijemo, zrikavci i žito
Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)
Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem razasutim
Iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama
Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju
Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
Zakopčaj haljinu, gle se i cvijeće zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi
Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati“
Iako upravo jedva gledam, moje školsko vrijeme za otići u krevet je odavno proslo, napisat ću mali postić. Kako ovaj tjedan čitam samo neke psihološko- teško razumne pripovijesti - Stepskog vuka i Satrovu Mučninu tako sam se i u provatnome životu malo previše bacila u te vode. Genijalini pojedinci udarili mi u glavu. What's the problem?
Radi nekih vlastitih potreba i zanimacija tražila sam nešto o vampirima i porifiriji, kad sam naletjela na neku forumsku raspravu. Uglavnom ljudi raspravljaju o tome postoje li vampiri ili ne?
To je na svakom od nas da se odluči no nije bit u tome. Glavni mit o vampirima prenose slavni književnici poput Stockera, V.Rice etc. Naravno da ne zaboravim našu ''kraljicu horor priča: Viktoriju Faust. No očito ljubitelji književnosti dotičnog foruma popljuvali su sve što se dalo. U toj raspravi nisam našla ni jednu pohvalu npr. Faustici na koju bi se mogli ponositi.Već su izjavili da piše teške gluposti. Čak su i Stockera pobljuvali.
Vampiri vjerojatno ne postoje, toga smo svi svjesni i ne moraju se svakom sviđati SF romani, ali ako ti se nešto ne sviđa i nije po tvome ukusu, onda otiđeš, a ne pljuješ po stvarima koje veliki broj ljudi voli. Uglavnom kako sam skužila, forumaši se neki poznati hrvatski pisci, što me i najviše zabrinulo. Zaista je tužno da tako jedan intektualac ocjenjuje nečiji trud i slavu. Pa kamo ćemo doći ako ćemo biti tako surovi. Baš me razljutilo....ah ali upravo je novi dan a za nekih 22 sata idem na rock koncert i jedva čekammmmmmmm...
P.S Moj savjet ljudi: Ne budite surovi!!!!!!!!!!!!!!
Što u koje doba ljudi shvaćaju pod pojmom ''čovjek'' , vazda je tek prolazna građanska nagodba. Stanovite najsirovije nagone ta konvencija odbija i zabranjuje, zahtijeva malo svijesti , uglađenosti i debestijalizacije; nešto malo duha nije samo dopušteno nego se i traži. ''Čovjek'' takve konvencije, kao i svaki građanski ideal, jest neki kompromis , plahovit i naivnolukav pokušaj da se u isti mah, u njihovim žestokim zahtjevima, zavaraju i zla majka Priroda i naprasni praotac Duh , te da se obitava u mlakoj sredini između njih. Zbog toga građanin dopušta i podnosi ono što zove ''osobnošću'', ali on tu osobnost ujedno izručuje jednoj nemani - ''državi'', te ustrajno izigrava jedno spram drugoga. Zato građanin danas spaljuje kao krivovjernika , vješa kao zločinca onoga kojemu će prekosutra podizati spomenike.
Možda ovo zvuči kao teški filozofski tekst, no mene je oduševio kao i cijela knjiga ( H.Hesse : Stepski vuk). Govori upravo o onome protiv čega se borim. Građana, mase koja nas uvlači u sebe i gdje gubimo svoju individualnost, za to što smo drugačiji umjesto pohvala, proglašavaju nas poremećenima...
Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes 
U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Čuvati daleko od domašaja djece" na bočicama s lijekovima, vratima i ormarima.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers-e i pišali se u krevet.
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta a ne iz flašica kupljenih u supermarketu. Dijelili smo flašicu Kole sa našim prijateljima i
NIKO
nije umro zbog toga
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kole koje su i tada bile pune secera ali nismo bili debeli
zato sto smo smo se
STALNO IGRALI VANI
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svijetla na ulici,
skrivača, planova, klisa, pikulanja, Partizana i Nijemaca, kauboja i Indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog sto je samo dječja masšta bila u stanju smisliti,
Nerijetko, niko nije mogao da nas nađe po cijeli dan.
I nikad nije bilo problema...
Provodili smo cijele dane praveci trokolice od otpada iz podruma, spustali se niz ulice zaboravljajuci da nismo napravili kočnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica
naucili smo kako da riješimo problem
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme sa koncentracijom u školi.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.
Nama nisu prodavali drogu ispred skole...
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box,
nikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva),
nismo imali video rekordere, surround sound, celularne telefone, kompjutere, Internet, chat rooms.......
MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO ISLI VAN
DRUZITI SE S NJIMA !
Padali smo sa drveća, znali se posijeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali
naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga
Igrali smo se sa lukovima i strelama, pravili katapulte i bacali petarde za Novu Godinu i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Isli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu placali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!
Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva
Naše generacije su proizvele najbolje izumitelje
i naučnike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost.
I naucili smo da živimo s tim !
I ti pripadaš toj generaciji?
ČESTITAM!
